Intimna ispovijest jedne bake
Kažu da je prirodno da roditelj ode prije djeteta, da je red života takav. A kada se taj red poremeti, svijet se raspadne.
Moje dijete izgubilo je svoje dijete – a ja sam izgubila i unuka i snagu da ublažim bol onome kome sam majka. To je dvostruka tuga, dvostruka nemoć. Kao baka, nosim bol zbog mladog bića koje više nikada neću zagrliti, čiji smijeh neće ispuniti kuću, čiji koraci nisu stigli ostaviti trag. Ali nosim i bol svoje kćeri, jer gledam kako joj se oči gase, kako se osmijeh pretvara u masku, kako joj je srce ranjeno. A ja, kao majka, želim joj olakšati, da joj pružim ruku, da kažem da će biti bolje. Ali znam da nikada više neće biti isto.
U toj tišini gubitka, često se pitam gdje pronaći snagu. Možda u sjećanjima na trenutke s unukom ili možda u vjeri da ljubav ne prestaje smrću. A možda i u jednostavnoj prisutnosti uz svoje dijete – da zna da nije sama u tami. Ovo je bol koja nema kraja, ali možda može imati oblik. Oblik zagrljaja, razumijevanja i suza koje se dijele. Jer dok tugujem za unukom, tugujem i za svojim djetetom koje više nikada neće biti isto. To je dvostruki gubitak, dvostruka rana, ali i dvostruka ljubav – prema onome što smo izgubili i onome što je ostalo, oštećeno, promijenjeno ali još uvijek prisutno.